"Privjet!" (Bok!), pozdravila nas je na tvrdom ruskom namrgođena babuška u borosanama (sjećate li se te poznate obuće iz Borova?). Pružamo joj zgužvani PCR test na engleskom. Ne kuži što piše pa lagano diže obrvu i "skenira" ga okom u dvije sekunde: "Horošo!" (Dobro!), promrmlja i usmjerava nas na graničnu kontrolu. Ulazimo u Kirgistan, početak je ljeta 2021. godine!

Miks kultura. Naše odredište je zemlja s oko 6,8 milijuna stanovnika, a više od 90% teritorija joj je iznad tisuću metara, dobar dio i znatno viši. Stiješnjena je u središnjoj Aziji, pomalo nezgrapno između golemih Kazahstana i Kine (granica s Kinom se posebno čuva, s mnogo vojske), manjeg Uzbekistana te Tadžikistana, koji je manji od Kirgistana (između potonje dvije države i Kirgistana granice su osobito krivudave pa se teško snalazite bez pregledne političke karte).

Video: 3000km around Kyrgyzstan * 3000 kilometara kroz Kirgistan 2021. * DJI DRONE video

Kirgistan zauzima oko 188.000 km2, otprilike kao dvije Mađarske, pa se može reći da je miks različitih kultura i sovjetskog nasljeđa, ali, kasnije ćemo doznati, s izraženim kirgiskim identitetom. Za Kirgistan građani Hrvatske ne trebaju vizu.

Nakon kratke kontrole na dolasku ubrzo se treskamo u staroj Ladi na putu za glavni grad Biškek, na samom sjeveru zemlje. Vozeći se širokim bulevarima iz doba raspalog Sovjetskog Saveza, čiji su ovi ljudi bili dio, uživamo na ugodnih 30 stupnjeva krajem lipnja.

I divljina i civilizacija. Taj postsovjetski štih nas je odmah osvojio. Smješten u nizini, na 800 metara nad morem, ovaj grad širokih, čistih pravokutnih ulica s brojnim parkovima, uz pogled na veličanstvene bijele vrhove gorja Tien Shan, pruža nam sve u jednom. I urbanu civilizaciju kad poželimo vrući espresso, i prirodu s jezerima, krdima konja i planinskim masivima nadohvat ruke.

Neispavani, ali sretni dolazimo u hotel.

Noćni let preko Istanbula i nekoliko filmova držali su nas budnima jer iste večeri očekuje nas Biškekski maraton. Na njemu trčimo i usput vrbujemo ekipu za Ljubuški Outdoor Festival dogodine; naš polumaraton trči se kroz prirodu, od slapa Koćuše do slapa Kravice, čistih 21,2 km užitka uz rijeku, usred krša. Neka vide da i mi u Hercegovini konja za utrku imamo!

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Manas hrabre čuva. Biškek je grad nastao još na Putu svile, a 1920-ih je godina planski izgrađen pod palicom Čeha i Slovaka. Godine 1926. preimenovan je po Mihailu Frunzeu (1885. − 1925.), velikom vojskovođi iz doba stvaranja SSSR-a, koji je rođen upravo tu, a umro je u Moskvi pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon raspada Sovjetskog Saveza
Biškeku je vraćeno staro ime.

Dok idemo prema startu maratona, grad je spokojan, a mi uživamo u ljetnom predvečerju uz mirise iz bujnih drvoreda. Ipak, nakon samo nekoliko sati vrijeme nas je odlučilo prodrmati poslavši hladnu frontu s planinskog lanca Ala-Too. Oluja nas je pratila do samog starta utrke, a onda − gle čuda! − sve je utihnulo i čuo se samo startni pištolj.

Veliki Manas se ipak smilovao i pustio nas da dopužemo do cilja suhi i s medaljom više. Manas, pitate? Da, Manas je najpoznatiji kirgiski ep, o junaku ratniku i vođi svih Kirgiza koji ih je prvi put ujedinio. Bez Manasa ne bi bilo današnjeg Kirgistana. Uostalom, sa zastave Kirgistana obasjava nas 40 zraka sunca koje simboliziraju toliko kirgiskih plemena koje je ujedinio. Danas njegova statua ratnika na konju ponosno stoji na glavnom trgu Ala-Too i gleda na svoje nasljednike.

Manas se prvi put spominje u perzijskom rukopisu s kraja 18. stoljeća i najduži je, kažu, ep u povijesti: sa 210.000 stihova i 20 milijuna slova, dvadeset puta dulji od Homerove "Odiseje"! Za Manasa vele da zapravo simbolizira Bars Beka, vođu iz ranog srednjeg vijeka i prvog kagana (visokog kneza) kirgiskog kaganata. No kako su stoljećima živjeli Kirgizi?

Nomadi islamske vjere. Oni su tradicionalno nomadski narod turkijske skupine i pretežito su sunitski muslimani. Stotine godina miješanja s različitim plemenima i narodima, poglavito Mongolima i Kinezima, te tragovi sovjetskog vremena s jakim utjecajem socijalizma čine Kirgiza današnjice. Zemlja danas teži demokraciji i otvaranju turizmu. No to je još centralizirana država u kojoj je glavni grad Biškek moderna metropola, a ostatak zemlje je "zapeo u vremenu", čast iznimkama. Na turističkim plakatima, nazivima trgovina i restorana glavnoga grada još često stoji natpis Frunze.

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Odcjepljenjem zemlje od SSSR-a Biškek je prerastao u pristupačan milijunski grad i, premda se smjestio na 800 m visine i s golemim planinama u okolici, ima blage zime i vruća ljeta pa rado doseljavaju novi stanovnici - mahom sa sela.

Hit the makadam, Jack! Nakon nekoliko dana u metropoli krećemo na jug robusnom Toyotom Fortuner s pogonom na sva četiri kotača. "Vraški teška ruta!" češkao se po glavi Sergej dok mi je davao ključeve i objašnjavao da ovdje Google Maps ne vrijedi jer su putevi izvan većih gradova zapravo kraterski makadami. Planinski prijevoji koje trebamo prijeći dostupni su samo ljeti, a službeno nisu ucrtani nigdje.

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Za moj plan prelaska gotovo 3000 kilome- tara u 15 dana Sergej nije znao reći je li "vrlo optimističan ili vrlo šašav". Upozorio me da su litice i planinski prijevoji koji nas čekaju "progutali" i mnogo vještije vozače! Jedino što sam mu mogao odgovoriti bilo je: "Ne brini se, auto se zove Fortuner (to sam preveo kao Srećković), pa ćemo to biti i mi!".

Već prvi dan uvjerio sam se da su kirgiski putevi viša matematika za Google Maps, no to nas nije demotiviralo ni odvratilo od zacrtane rute, naprotiv. Nakon prvih 300 kilometara prema jugozapadu stižemo u Toktogul.

Golema brana. Na ulazu u grad scena graktanja stotine vrana u oronulom parku, prijeteća oluja na obzoru i sovjetska propaganda u obliku kratkog crnobijelog dokumentarnog filma iz 50-ih koja se čuje s velikog modernog ekrana na glavnom trgu. Nadrealno! Dodajte i škripanje zahrđalih dječjih ljuljački na kojima u trenutku naše šetnje kroz park nema nikoga i eto scenografije za Hitchcocka!

Toktogul je na vrhuncu bio 70-ih i 80-ih, nakon što su Sovjeti 1976. godine sagradili golemu hidroelektranu kako bi zadovoljili velike potrebe za električnom energijom nekoliko malih hidroelektrana iz ranijih godina jedva su dostajale za osnovnu uličnu rasvjetu. Naprotiv, danas je Kirgistan jedan od tri vodeća izvoznika struje u regiji!

Ep o Manasu, davnom junaku i ujedinitelju Kirgistana, opisuje herojstva, ali i duh Kirgistana u posljednje tri tisuće godine, zapravo do 18./19. stoljeća.
Mnogo se opisuju bitke s vanjskim neprijateljima, pa i "preventivna" zalijetanja Kirgiza na susjede prema onoj latinskoj izreci "Ako želiš mir, spremaj rat". Poruka epa je da ratovanje za obranu svog naroda predstavlja svačiju dužnost. I dok se žene i danas još i na Zapadu bore za ravnopravnost, Manas opisuje kako su tamo još davno one bile i ratnice i njegovateljice i savjetnice.Ep daje i detaljnu sliku života i narodnih običaja, vrlina, osjećaja dužnosti i časti. U središtu je ipak Manasov životopis, ali kroz prizmu kirgiske povijesti i legendi. Postoje specijalizirani pripovjedači epa o Manasu, vješti improvizatori, a kako ep ima više od milijun redaka, ne može ga pamtiti jedan od njih, nego svaki prepričava samo određeni dio. H. D.

Okružen veličanstvenim planinama, rezervoar hidroelektrane Toktogul proteže se u dolini Ketmen-Tyubinsk i najveći je u središnjoj Aziji. Impresivnih dimenzija, brane visine 215 i dužine 292,5 metara, usječene u uski planinski klanac, još iz daljine izgleda inženjerski složeno i za laika poput mene. Ponukani golemim zdanjem usred planine odlučujemo doći na ulaz gdje stoji vojska s oklopnjacima. Mi ne znamo ruski, oni engleski, ali uspjeli smo se sporazumjeti i razumjeti da od našeg obilaska neće biti - ništa. "Njet"!

Preko jurti do zvijezda. Zato je novi dan donio fantastično vrijeme koje će nas pratiti do kraja puta. Prateći Narin, najveću rijeku u Kirgistanu, počela je i naša aklimatizacija na spektakularne ljepote krajolika. Naizmjence pokušavam u isto vrijeme i fotografirati i snimati te uživati u zvukovima, mirisima i nestvarnoj ljepoti prirode. Ubrzo shvaćam da nijedna fotografija ne može prenijeti sve te dojmove pa ni cijeli spektar boja dokle pogled seže uz gostoprimstvo ljudi koje srećemo na putu.

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Jurte, tradicionalni okrugli šatori nomada srednje Azije, posvuda su i s razlogom su uvrštene u UNESCO-ovu nematerijalnu svjetsku baštinu. Gdje god smo stali u blizini jurta s osmijehom dobrodošlice nude nam ručak, čaj ili kobilje mlijeko - taj božanski nektar, nezaobilazan u nomadskoj zemlji konja.

Kymyz ili kobilje mlijeko priča je za sebe. Naš europski želudac nije bio spreman na opori i teški kiseli okus pred nama izmuženog punomasnog mlijeka, no odbiti šalicu bilo bi uvredljivo i zato... Guc, dva i fala! Ima li čaja?! Od kobiljeg mlijeka prave i kurut, male bijele kuglice koje suše na suncu i prodaju ih uz cestu. Nude nam ih uz čaj.

Priznajem, lakša su alternativa svježem mlijeku pa ih jedemo uz vrući čaj od mirisnih planinskih trava koje rastu oko jurti u izobilju. Osjetimo im miris, u daljini vidimo nepregledne nijanse žute i ljubičaste, a istodobno slušamo uspavljujuće zvukove zujanja pčela.

Lekcija iz jednostavnosti. Dok se družimo s obiteljima koje srećemo uz jurte, svaki put iznova očaraju nas djeca! Gledamo kako pred nama ispijaju nekoliko šalica mlijeka i čaja dok mi po sat vremena cijedimo jednu uz obvezan uvezeni keks kupljen u duty free shopu. Punih crvenih obraščića opaljenih suncem i zdravih bijelih zuba u trenu se penju na konja bez sedla pokazujući nam vještine jahanja, trčanja za stokom ili preskakanja užeta. Sve to rade s tolikom gipkošću i lakoćom dok mi još hvatamo zrak prilagođavajući se visini.

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Jasno se vide sve prednosti zdravog života u prirodi, na svježem zraku, bez previše šećera i televizije, o gadgetima da ne govorimo. Umje-sto struje, na vrhu jurti su mali solarni paneli, tek toliko da predvečer mogu upaliti žarulju. Očarani jednostavnošću nomadskog života, potajno smo poželjeli živjeti i odgajati djecu na sličan način.

4L ili Kirgistan za početnike. Dalje nas put vodi u Sary Chelek, nacionalni park u zapadnim planinama Tien Sha- na. Zbog svoje bioraznolikosti i kristalno čistog jezera na 2000 metara pod zaštitom je UNESCO-a. Produžujemo na plodni jug, do većih gradova uz uzbekistansku granicu - Žalalabata i Oša (Jalalabata i Osha) - prateći drevni Put svile. Oš je, kao južna metropola, prilično živahna, urbana sredina. Nakon neovisnosti kultivirani su parkovi, muzeji i brojni murali pa je grad postao turistička meka za putnike namjernike.

Nakon desetak dana palo mi je na pamet da "deklariram" Kirgistan s 4L - Lakes (jezera), Landscape (krajolik), Lada (auto) i Lenjin. Evo i obrazloženja:

• Jezera − Zemlja ima oko 2000 jezera, mnoga su ledenjačka, a najveće Isik-Kulj najprostranije je planinsko jezero na svijetu nakon Titicace.

• Landscape − Da nisam imao dron, ne znam kako bih dočarao ljepotu planinskih rijeka, rascvjetalih livada u kasno proljeće, konja u trku ili plodnih nizina juga.

• Lenjin − Nevjerojatno, ali u svakom gradu glavna ulica je Lenjinova i u 99% slučajeva ima najmanje jedan spomenik ili bistu prvog vladara Sovjetskog Saveza. Bio nam je svojevrstan Google Maps kad bismo tražili centar nekoga grada.

• Lada − Za jedne nepoderiv ruski automobil, ali realnost je da smo svakodnevno viđali 15 - 20 lada parkiranih sa strane podignute haube. Izvan Biškeka sigurno tri četvrtine svih motornih vozila su Lade. Iako sam isprva htio rentati Ladu Nivu za ovu rutu, nijedan rent-a- car nije pristao jer je mogućnost kvara ogromna.

Putinov i Jeljcinov vrh. Možete li vjerovati da nekoliko sovjetskih i ruskih čelnika imaju svoj planinski vrh u Kirgistanu? Lenjinov je, doduše, mnogo viši (7134m) od Putinova (4446 m), na koji su lani u svibnju prosvjednici zaboli ukrajinsku zastavu. Putin definitivno najslabije stoji po visini jer je viši i Jeljcinov vrh (5168 m).

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Da ne bude sve samo (jednostrana) politika, tu je i Vrh Djeda Mraza. Ipak, onom najvišem, Vrhu pobjede (7439 m), Kirgistanci (zasad) ne mijenjaju ime. Do- dajmo da je u susjednom Tadžikistanu i nekadašnji najviši vrh Sovjetskog Saveza: zvao se Vrh Staljina, pa Vrh komunizma, a danas taj 7495 metara visok ljepotan nosi ime nacionalnog junak iz ranoga srednjeg vijeka i zove se - Vrh Ismoila Somonija!

Industrijalizacija Puta svile. Da je Kirgistan, osim vrhovima, bogat i prirodnim resursima, vidi se golim okom. Više od 40% izvoza otpada na zlato, a tu su i ugljen, uran, mineralne rude, tekstil... Na brojnim rijekama su moćne hidroelektrane, a struja se mijenja(la?) za plin, naftu i druge ruske energente.

Put nastavljamo treskajući se preko planinskih masiva i zaobilazeći glečere preko Kazarmana do Narina. Pratimo divlje konje i uživamo u promjeni krajolika iz plodnih pašnjaka u surovu planinu.

Cilj je planinsko jezero Kel-Suu, nastalo otapanjem glečera, koje se nevjerojatno usjeklo u masiv Tien Shana. Jezero je na 3520 m, oko osam kilometara iza zadnjih jurti, gdje se može i prenoćiti. Prvi put da sam se za rođendan smrznuo i bio dva dana bez ikakva signala! Iako put do Kel-Suua nije lagan i trebaju različite dozvole jer ste u vojnom području uz kinesku granicu, vrijedilo je. Neka vam to bude obavezna atrakcija ako idete u Kirgistan!

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Iz zime u ljeto. Nakon cjelodnevnog "jahanja" po makadamu stižemo na kirgistansku rivijeru, jezero Isik-Kulj. Uju- tro smo cvokotali i pili čaj na visoravni Tien Shana, a nakon toga na pješčanoj plaži jeli sladoled. Iako je okruženo planinama, jezero se nikad ne zamrzava (na kirgiskom ime mu znači "toplo jezero").

Načičkano hotelima, vikendicama i lječilištima prostire se u dužini od 182 km, a široko je do 60 km. Površina je impozantnih 6236 km2. Cholpon Ata kao glavni turistički grad meka je za rusku srednju klasu, jeftina i ugodna destinacija, gdje gotovo svi pričaju njihov jezik. Zabavni parkovi, vodeni skuteri, noćni klubovi i alkohol u izobilju. Miris ribe s roštilja nadražio nam je prašnjave nosnice nakon stotinâ kilometara makadama pa smo se bez puno razmišljanja prepustili blagodatima civilizacije.

Već sutradan krenuli smo u kultni Karakol, jedno od glavnih stjecišta Puta svile. Taj četvrti grad u državi, s nešto više od 80.000 stanovnika, velikim parkovima i širokim bulevarima, nekad je bio ruska vojna ispostava. Zavirili smo u drvenu pravoslavnu katedralu Svetog Trojstva iz 1895., koju je nekoliko puta u prošlosti "načeo" potres, ovdje prilično česta pojava.

Neobična modna revija. Prije povratka u Biškek posjetili smo autentični Agro Nomad Fest u malom kampu Jaichy na južnoj strani Isik-Kulja. Obiteljska tradicija prerasla je u ozbiljan posao pa festival svake godine početkom srpnja privlači stotine ljudi. Program uključuje noćenje u jurtama, domaću hranu, ples, zabavu, ali i šišanje ovaca i jahanje konja.

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca

Zanimljivo je bilo vidjeti i njihovu modnu reviju s novitetima za ovu sezonu, od suknji s kravljom kožom do šešira s glavom bambija.

Slijedi povratak u Biškek. Posljednji dana nepreglednom bazaru u Ošu, omamljeni mirisom začina, kupujemo pune vreće kardamoma, korijandra, masale, muškatnih oraščića i lokalnog sušenog graha. U cilj ulazimo bogatiji za veliko novo iskustvo. Pomazili su nas bogovi ceste, vremena i prirode te nam na pladnju ponudili puno više nego što smo mogli zamisliti.

Kad sve zbrojim i oduzmem, a puno više ima za zbrajanje nema dileme da je Kirgistan autentična zemlja, neiskvarena konvencionalnim imperijalističkim turizmom.

Nakon stotina kilometara krajolika kao za ekran Windowsa, plodnih stepskih nizina, šumovitih nacionalnih parkova, pitomih rijeka i surovih planina, mogu slobodno reći da je ovo novi Nepal: buduća turistička destinacija za one željne netaknute prirode i potpune slobode kretanja, bez pretjerane birokracije. Uvijek postoji strah da turistički bum koji ih vjerojatno čeka (drastično) ne naruši okoliš, ali nadam se da će budući posjetitelji znati cijeniti ovo carstvo gotovo apsolutno čiste prirode.

Tekst je originalno objavljen u Merdijanima, vodećem časopisu za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja.

Foto: Slobodan Tomić / Kirgistan kroz oči Hercegovca